TBILISI – Grad sa 29 kora

tbilisigruzija

Dva meseca pre mog odlaska u Tbilisi ovaj grad su zahvatile ozbiljne poplave. Reka Vera se izlila usled obilnih padavina i ne samo da je desetine ljudi izgubilo svoje domove, već je prilično nastradao i zoološki vrt u glavnom gradu. Čitav svet obišli su jezivi snimci lavova, tigrova, vukova, medveda, pa čak i jedna beba nilskog konja… koji besciljno tumaraju prestonicom Gruzije. Neki od njih su uginuli (ili su ubijeni), baš kao što je i 12 ljudi izgubilo život.

To je samo najsvežija rana Tbilisija, grada koji je tokom istorije rušen i obnavljan 29 puta. Poređenja radi, Beograd je 40 puta rušen. Pravim li paralelu i ostavim li po strani moju neizmernu ljubav prema Beogradu – u Tbilisiju je mnogo više očuvanih objekata koje oslikavaju duh vremena kada je ovo mesto bilo pod vlašću Persije, Vizantije, Arapa, Mongola, a zatim i Turske i Rusije.

Ostaci različitih kultura, stare građevine izmešane sa modernom funkcionalnom arhitekturom daju ovom gradu poseban šarm.

Dok zaneseno gledate kako se smenjuju zgrade iz različitih epoha, neke u dobrom, a neke u vrlo lošem stanju, odjednom ćete naleteti na moderan 150 metara dug pešački Most mira, za koji intimno mislim da je sagrađen više da bi se u njega gledalo, fotografisalo i prvi put poljubilo, nego da bi se preko njega prelazilo. Inače, projektovao ga je Italijan i konstrukcija je napravljena u njegovoj zemlji, a od maja 2010. osvetljava staro gradsko jezgro Tbilisija i vodi pravo na Rajk park u kome će vas opiti predivan miris lavande. Čitala sam razne komentare na netu o njemu, ali meni park izgleda veoma prijatno. Prostran je, ima dosta zelenila i fontana, a kada se krošnje drveća razgranaju biće još više hladovine i činiće oazu.

Tik pored parka je veliki moderan objekat u obliku dva položena valjka za koji jedni kažu da je predviđen da bude teatar izložbeni prostor, a drugi da se od toga odustalo i da će naravno biti tržni centar. Spolja je završen i zaokružuje sliku modernog Tbilisija i ako mene pitate – njegovog najlepšeg kutka.

tbilisimost

U Rajk parku je i žičara koja vas vodi pravo na brdo Sololaki gde će vas dočekati Kartvlis Deda, odnosno veliki spomenik Majke Gruzije, podignut 1958. u čast proslave 1.500 godina postojanja grada. Inače, spomenik žene u nacionalnoj nošnji, simbolizuje gruzijski karakter: u jednoj ruci drži mač da se odbrani od neprijatelja, a u drugoj posudu sa vinom da počasti one koji dolaze s prijateljskim namerama. Na tom mestu sam saznala da vino vodi poreklo iz Gruzije i Mesopotamije, mada će vam savremeni Gruzini ako dođete u njihov dom pre poslužiti čaču (lozovača).

Nastavite li dalje zakoračićete na Narikala tvrđavu (delovi čak potiču iz 4. veka, a na zidinama je i crkva Sveti Nikola iz 12. veka) odakle puca pogled na ceo grad u kotlini i tek tada ćete zapravo spoznati koliko je Tbilisi šarenolik.

tbilisistarigrad

 

Spuštanje pešaka ka starom jezgru ne preporučuje se onima koji nisu u udobnoj obući, posebno ukoliko je neposredno pre toga bila kiša, kakav slučaj smo mi imali. Kada siđete u podnožje grada naćićete se na raskrsnici hedonizma: desno put vodi ka termalnim kupatilima, levo ka Starom gradu gde su brojni restorani i barovi nacionalni i internacionalni.

Legenda kaže da je kralj Vakhtang Gargasali još u 5. veku osnovao grad na mestu gde je tokom lova pogodio fazana koji je upao u termalni izvor i izleteo izlečen. Ne znam da li su u nju verovali Puškin i Tolstoj, tek tu su dolazili da se okrepe, a Aleksandar Sergejevič je čak rekao da je ovde video “najluksuznije kupatilo u celoj Rusiji“.

Gruzini imaju više od 1.000 nacionalnih jela, dosta toga se bazira na mesu. Glavni specijaliteti su kačapuri, najjednostavnije opisan kao hleb sa sirom, i hinkali, knedle punjene mlevenim mesom sa lukom, ljutom paprikom i začinima. Ne znam da li zato što je čak 88% Gruzina reklo da bi pre odabralo kačapuri nego picu, tek u dosta restorana on je po ceni rame uz rame sa Quattro Stagioni, na primer. Bar u Starom gradu, gde su cene u rangu sa beogradskim restoranima u centru, a čak i više. Videh (a ne probah) tiramisu od 15 lara (1 evro = 2.5 lara) i čašu vina od 4-5 evra, ali zato sam probala čorbu od 10 lara (cene se kreću 8-12 lara) i mogu vam reći da nije ništa specijalno. Izgleda da nisam imala baš mnogo sreće u traganju za ukusnom lokalnom hranom, a dodatnu prepreku je predstavljalo što lokalno stanovništvo, uključujući i ugostitelje, vrlo slabo zna engleski jezik.

Okrepljenje sam u nekoliko navrata našla u Rustaveli aveniji (jedna od glavnih ulica u širem centru, blizu koje je dosta hostela i hotela) u odlično opremljenom supermarketu sa gotovom hranom, restoranu Marko Polo i pekari/kafeu Entree.

Deo Rustaveli avenije, izgrađene mahom u 19. veku, bliži centru podsetio me je na Beč, samo zapušten. Osim u jednom delu gde se setih Beograda. Crkva, a ljudi kada prođu pored nje, makar i sa druge strane ulice – prekrste se. Moram da priznam da to nigde drugo osim u Beogradu i evo sada Tbilisiju nisam videla, a obišla sam više od 20 hrišćanskih država.

Kada već spominjem veru – na levoj obali reke Kure u brdu smeštena je katedrala Svete Trojice, čija zlatna kupola je vidljiva iz svih delova grada, baš kao što kad se popnete videćete Tbilisi kao na dlanu. Lep prizor.

Dok se penjete do popularne Samebe naićićete na dosta ruiniranih kuća u kojima nije najjasnije da li neko živi unutra ili su napuštene. Međutim, kada kročite u dvorište Samebe sve ćete zaboraviti. Za razliku od brojnih bogomolja koje su vekovima stare, ideja o izgradnji nove glavne katedrale Gruzijske pravoslavne crkve, kojom bi obeležili 1.500 godina autokefalnosti, rodila se 1989. u prelomnom momentu buđenja nacionalne svesti. Nekoliko godina po raspadu Sovjetskog saveza početa je gradnja na mestu najstarijeg jermenskog groblja i crkve u Tbilisiju, a završena je 2004. nekako u isto vreme kada je postavljen kamen temeljac Predsedničke palate.

tbilisigruzija1

Čućete da od osamostaljivanja Gruzija ubrzano napreduje, prvenstveno zbog bogatog izvorišta nafte i toka koji gradi sa Turskom i Azerbejdžanom (kako bi zaobišli Rusiju u distribuciji ka Zapadu), u prilog čemu ide i ova prelepa građevina koja nedodirljivo stoji na vrhu brda.

Međutim, “dole” na ulicama zatećićete bake koje prose ili na improvizovanim kartonskim tezgicama prodaju semenke i ostale slane zanimacije na čašu, slatkiše, papirne maramice…

Imala sam i vrlo neobičnu situaciju u sladoledžinici kada su dve mlađe tinejdžerke sasvim pristojno obučene ušle i pružile ruku očekujući novac. Kasnije sam kroz razgovor sa saputnicima svatila da su i oni imali slična iskustva. Valjda je tako svuda sa strancima.

Za razliku od mene i ljudi koji su bili sa mnom na proputovanju Kavkaz – Kaspijsko more, poznanica Ruskinja mi je rekla da sreće dosta veselih Gruzina, a tamo je već četiri puta boravila. Doduše motorom i offroad.

KAVKAZ – nebrušeni dijamant

kavkaz4

 

Priroda je definitinvo najinteresantniji deo Gruzije. Na istoku se nalazi Vashlovani nacionalni park, a na severu Gergeti. Mi smo se zaputili ka podnožju Kavkaza, svega nekoliko kilometara od granice sa Ruskom Federacijom, u gradić Stepantsminda, pa odatle do Gergetija. Dobar deo puta je u baš lošem stanju, pa to može malo da pokvari uživanje u pogledu na prelepe predele koji su prošarani po kojim često napuštenim sovjetskim objektom pokraj druma. Od Stepantsminde se dalje ne može busom. Prešli smo u terenska vozila i prava je sreća što ništa ozbiljnije nismo jeli, jer smo se narednih pola sata vozili uzbrdo krivinama po neasfaltiranom kraterastom putu. Taj video nisam postavila, da ne dobijete morsku bolest 🙂

Nekoliko puta do sada sam imala slične offroad avanture, ali ova je bila na ivici vriska. No, nisam se usudila. Vozač je izgledao suviše strogo. Nisam smela da rizikujem da me izbaci negde na pola puta. Šalu na stranu. Mladić, za koga nismo uspeli tačno da ustanovimo iz koje je bivše SSSR republike, je vozio savršeno sigurno, ali isto tako sigurno je izgledao u nameri da sa nama ne progovori ni reč. Bila sam presrećna što sam u povratku jedino ja od nas šestoro dobila jedno kroz zube jedva proceđeno “bye“. No, više sam to doživela kao deo predstave.

kavkaz1

Da se vratim nestvarnom okruženju – pejzažima gordih, divljih, ljudskom nogom negaženih planina kavkaskog venca čiji su vrhovi gotovo uvek pod snegom ili ih zbog oblaka tek u obrisima vidite, što im daje na mističnosti. Srećom je bilo vedro dok smo bili gore na nekih 2.000 metara, pa se skoro u svom punom sjaju pokazala planina Kazbegi (5.047 m), koja je vrlo često na razglednicama Gruzije. Ja nikome nisam poslala razglednicu sa Kavkaza, ali evo prilike da to digitalno ispravim.

kavkazplanina

 

kavkaz2

 

Pre Tbilisija bila sam u Batumiju, a naredna stanica je Baku. Čitamo se uskoro, a do tada veći deo video klipova sa protputovanja Kavkaz – Kaspijsko more balkanskim autobusom Jungle tribea možete da vidite na mom Youtube kanalu.

2 comments

Nemoguće je da nemaš komentar?!