Ti slažeš puzlu svog obrazovanja

self-education

“Najveći problem obrazovanja je što je nesrećni student osuđen da ga ja hranim na kašičicu onim što mene zanima” – otvoreno kaže dr Srbijanka Turajlić (68), penzionisana profesorka i prodekan za nastavu Elektrotehničkog fakulteta u Beogradu.

Tokom svog govora na TEDxZemunED bivša pomoćnica ministra obrazovanja Republike Srbije, zadužena za reformu visokog obrazovanja (2001 – 2004) nas je provela kroz kratku istoriju obrazovanja ističući da se gotovo nikada studenti nisu zapitali o sadržaju onoga što uče na fakultetima. Tako i danas imamo situaciju u Srbiji da je studentima bitno koliko ispitnih rokova imaju ili koliki je minimum bodova za upis u narednu godinu, ali ne i to što stiču praktična znanja.

“Kada nekoga u našoj zemlji pitaš: a šta ti planiraš da radiš kada završiš studije, on se smrtno uvredi”, rekla je energična Srbijanka.

srbijankaturajlic

Prenosim vam najzanimljivije delove njenog govora “Ne učimo radi škole, nego radi života”:

“Polovinom XVIII veka imamo prosvetiteljstvo i industrijsku revoluciju, tu nekako univerziteti shvataju da se ipak nešto desilo i polako se razvijaju discipline i polako počinje nešto praktično, u smislu istraživaja, da ulazi na fakultet. Društvo i studenti se nisu mnogo promenili i onda dolazi ključni momenat koji je nas obeležio i “uterao” u sve ovo u čemu se sada nalazimo, a to je `48. Tada nastaju nacionalne države. U tom momentu Vlade novostvorenih nacionalnih država počinju da dobijaju svoje univerzitete. Evropa dobija državne univerzitete. Na državnim univerzitetima se, nažalost, zapošljavaju ljudi koji stupaju u prilično nečasan pakt sa Vladom, a to je da oni preuzimaju na sebe da promovišu nacionalne vrednosti, nacionalnu kulturu, veličinu nacije, da kreiraju mitove o toj istoj naciji, da bi nacija mogla sama sebe da hrani, a država to bogato plaća.

Zato kažem da je uloga nečasna, jer su se na neki način prodali ili smo se mi prodali i naši preci državi.

Naravno, nije ni država naivna. Dala nam je pare da mi radimo taj deo posla, a ona rekla: u svemu ostalom vi ste autonomni, radite šta god hoćete, napravite svoje discipline, bavite se naukom, niko vas ništa neće pitati. I svi su to podneli. Posla ima koliko hoćete pošto industrijska revolucija teče, stalno se kreira nešto novo.

Masovni upis na univerzitet, više od 50% univerziteta koje danas imate u Evropi nastali siu posle II svetskog rata. Svi deluju srećno i zadovoljno. Niko baš i ne misli o tome da li je ono što se uči dovoljno za ono što treba. I ono što jeste zanimljivo: svo to vreme nacizam, staljinizam, svi drugi problemi… nijedan univerzitet u Evropi ne reaguje. Svi su zauzeti svojom naukom i ne bave se društvom kao takvim, na mestu gde bi se, naravno, očekivalo da se intelektualci okreću tom istom društvu. Studenti su zapravo prvi koji izlaze iz svojih okvira i to su ona gomila protesta studentskih po Evropi gde oni traže više demokratije, više prava, pravedniji život…

E sad dolazimo do zanimljivog perioda: kraja prošlog veka i fantastičnog razvoja tehnologije. Pada Berlinski zid, pravi se Evropska unija. Dakle, pojam nacionalne države prestaje da bude toliko važan, čak Evropska unija radi prilično organizovano na suzbijanju nekih izmišljenih nacionalnih mitova. Znači, njima više nije važno da univerzitet promoviše te vrednosti i nije im stalo da to plaćaju.

S druge strane, tehnologija se razvijala do mere da vi imate sve češću situaciju studenta sa diplomom koji dolazi na intervju, oni ga tamo pitaju šta on misli o timskom radu, da li je nekada bio u prilici da se suprotstavi svom šefu… Student izvadi svoje puškice s fakulteta, sve tamo piše ali ga niko to ne pita. I on, naravno, izađe s tog intervjua i mnogi od njih kažu: nije meni bio problem intervju, da odgovorim na pitanja, ja nisam razumeo šta su oni mene uopšte pitali, šta su oni hteli da im ja pokažem, a sve formule znam. Sve je definicije znao napamet, ali ne zna šta s tim da uradi. I sada naravno univerzitet spava kao uspavana lepotica.

Dugih 10 godina države Evrope, zemlja Srbija se tog momenta bavila nečim drugim, čekaju da se pojavi princ ne bi li probudio tu lepoticu, ne bi li ona shvatila da se nešto promenilo, ali princa nema. Pošto princ nije došao države pojedinačno ne znaju kako da se suprotstave univerzitetima, jer oni su ipak moćniji, a idu i neki izbori, šta ćemo sad s tim da radimo, one povlače jedan potpuno neočekivan potez. Donose Bolonjsku deklaraciju i govore hoćemo da stvorimo evropski prostor visokog obrazovanja u kome će svi mladi ljudi iz Evrope moći da se snađu i ključna poruka je: promenilo se vreme, nema više industrijske revolucije, nema više ogromnog burnog pomeranja saznanja, biće ga naravno, ali ne tim tempom.

Drugim rečima: mi nećemo da vi nama više proizvodite Ajnštajne, mi hoćemo Stiva Džobsa. Smislite način da nam napravite Stiva Džobsa. Ono što je fantastično, da tog momenta, to je prvi put u istoriji ja mislim, svi univerziteti u Evropi su se udružili u ogromnom protestu što njima neko nešto nameće.

Gde je problem? To je mene jako zbunilo, a tada sam bila u ministarstvu, i onda sam počela da razmišljam šta je naš probelem. Naš problem je što smo svi mi profesori univerziteta ustvari frustrirani neuspeli ljudi“, ispričala je Srbijanka Turajlić i istakla da profesori žale što oni nisu postali vrhunski naučnici, te smatraju da ako od nekog od svojih studenata stvore Alberta Ajnštajna ili Mariju Kiri, delić slave će pripasti i njima.

Turajlić je naglasila da prelazak na tri nivoa studija nije doneo nikakav napredak u srpskom obrazovnom sistemu, koji i dalje školuje kadrove za nepostojeće poslove.

“Super, reformisali smo sistem! I onda idemo mi, koji dobijamo plate za to, i vičemo: bačelori koje mi školujemo ne služe ničemu, ne mogu da se zaposle! Pa naravno da ne mogu da se zaposle kada ih držimo tamo gde nema posla.

Šta se zapravo dešava? Mi se već 10 godina natežemo tražeći svoju autonomiju. Studenti se natežu u Evropi tražeći tvrdnju da je obrazovanje javno dobro i da mora da bude besplatno. Studenti u Srbiji ni dotle nisu stigli, natežu se oko nekih 48 bodova.

Niko, apsolutno niko, ne priča o sadržaju nastave, o metodama nastave, o činjenici da vas škojuju iz disciplina preko kojih je zarasla trava. Ne postoje više discipline koje su napravljene na početku industrijske revolucije. Srbija je jedna od retkih zemalja Evrope u kojoj možete dobiti diplomu elektroinženjera! Zarasla je trava, a mi nismo primetili.

Što je najgore, kao rezultat svega toga – nema posla.

Ali mi ni o tome ne pričamo, jer zaboga, mi se bavimo naukom, mi smo zagledani u budućnost, mi pišemo naučne radove, ne možemo valjda pričati o poslu. Zašto je imanje posla antiteza velikim naukama, to nikada nisam uspela da shvatim.

Dakle, Srbija se, sa još nekim zemljama, zaista uporno trudi da vreme stane, ne bi li se nekako to prespavalo i mi se vratili na početak. I možda bi nam se to i desilo, možda bi se to i nama desilo, jer i dalje vas hrane na kašičicu, a vi i dalje naizgled nemate izbora, da nije došla 2012. sa masovnom eksplozijom MOOC (Massive open online course). Imate ih raznih! Ako pogledate ozbiljno, tu učestvuju Berkli, Stanford, Harvard… Svi su uključeni u pružanju obrazovanja besplatno, preko Interneta”.

Srbijanka Turajlić je istakla primer kompanija poput Google, koje više od univerzitetske diplome vrednuju znanje koje tokom intervjua pokažete.

“Šta je ideja? Ideja je zapravo da vi sada imate na netu gomilu kockica i pravite svoj pazl, slažete ga onako kako to vama odgovara, onako kako vi sebe vidite, ono što su vaša interesovanja, ono što vi procenite da će nekome biti potrebno. Dakle, niste više osuđeni na moje hranjenje kašičicom i ako ja jednog dana razumem da vi više niste na to osuđeni, možda ću i ja prestati da vas hranim, pa ću se pozabaviti nečim drugim.

Najbolji način da predvidite budućnost je da učestvujete u njenom kreiranju, to je moja poruka. Izađite napolje, moto moje generacije je bio “ako kaniš pobijediti ne smiješ izgubiti”. Mnogi od nas su izgubili, ali ja se nadam da vi nećete”.

2 comments

Nemoguće je da nemaš komentar?!