Da postoji košnica u ljudskom svetu, bila bi – hakaton!

Da li ste ikada razmišljali kako bi izgledala pčelinja košnica da je „presele“ u ljudski svet? Ja jesam. Zamislila sam je baš kao hab u kome se upravo održava hakaton.

Znam, znam… sada ste pomislili: Šta sve tebi neće pasti na pamet!

Ipak, sigurna sam da ćete nastaviti da čitate ovaj tekst, jer:

  1. Ako ste učestvovali na nekom hakatonu, onda znate koliko pozitivnih vibracija nosi taj događaj
  2. Ako nemate pojma šta je hakaton, onda znate da je ovo super prilika da o tome iz prve ruke čujete nešto više

Šta je hakaton i zašto me podseća na košnicu?

Zamislite na jednom mestu 30-40 pametnih glava koje intenzivno rade 24 ili 48 sati na rešavanju zadatog problema i podeljeni u manje timove posvećeni su nastajanju radne verzije softverskih ili hardverskih proizvoda. Poput radilica koje donose u košnicu nektar, svako je sa sobom doneo znanje i iskustvo, udružili su ih i rasporedili u saće (prototip). Isparavanjem vode (odbacivanjem suvišnih ideja tokom daljeg razvoja rešenja) on postaje gušći i kada vremenom dostigne odgovarajuću čvrstinu – nastaje med. Ne postane svaki nektar med, niti je svaki jednako ukusan, ali isto je i sa proizvodima koji nastaju po završetku hakatona.

(off topic: Primera radi, neke od karakterističnih funkcionalnosti Faceboka, poput dugmeta „Like“ nastale su upravo na hakatonu)

Otkud ja na hakatonu i šta sam tamo radila?

Bila sam učesnik fintek hakatona Digitalizacija plastike koji je organizovala Societe Generale banka, ali ne kao takmičar, već kao ubačeni element. Moj zadatak u tih 48 sati je bio upravo ovo što pred sobom vidite: da pratim sve šta se dešava, dočaram vam kako hakaton izgleda “iznutra“ i zašto se 13 timova prijavilo da vikend provede kreirajući inovativno softversko rešenje u vidu web ili mobilne aplikacije za unapređenje digitalnog bankarstva.

Ideja je bila da snimimo video koji bi prikazivao koliko dijametralno različitih ljudi se okupilo na istom mestu u želji da pronađe najbolje rešenje za neki od “gorućih” izazova modernog bankarstva, ne samo u Srbiji nego i šire, ali u tome NISAM USPELA.

No, hajde da prvo pogledamo aftermovie, pa da prokomentarišemo.

Znate li zbog čega nisam uspela u početnoj nameri? Jer što sam više razgovarala sa tim ljudima shvatala sam da su oni zapravo isti. Bilo da su programeri, dizajneri, studenti, srednjoškolci, marketing menadžeri ili preduzetnici – ISTI su u jednoj stvari. Možda ključnoj. Oni ne prihvataju status quo. Prkose mu!

To su ljudi koji su kadri da stvarno naprave promene, jer za početak: umesto tople kupke i ćebenceta nakon naporne radne nedelje oni su izabrali zajednički tuš i dremku na lejzibegovima. Ok, tu su i palačinke, burito, cool ljudi, podsticajna atmosfera…

Kada su u petak popodne došli u ICT Hub nisu imali veliko predznanje, niti su bili eksperti u oblasti bankarsta i finansija, ali su uz pomoć mentora (iz SoGe banke i Mastercarda) i razmišljanjem out of the box osmislili inventivna i inovativna rešenja za povećanje korišćenja platnih kartica, unapređenje korisničkog iskustva i omogućavanje korisnicima da daju svoj input za poboljšanje proizvoda, procesa…

Konkretan izazov saznali su na početku događaja, a jedno od Fair Play pravila hakatona je da čitav kod treba da bude napisan tokom takmičenja i od strane učesnika.

Dobro ste shvatili: zadatak za 48 sati je da timovi od troje, četvoro ljudi osmisle inovativnu i izvodljivu ideju u skladu sa zakonskim regulativama i da na kraju pred žirijem i publikom predstave business case kao i demonstraciju rešenja.

Dosta je tu posla. Zato je adrenalin na maksimumu. Dovoljno su promućurni da shvate da im je to odlična prilika da se predstave potencijalnim poslodavcima, klijentima i partnerima, kao i odskočna daska za dalje razvijanje ideje ka konačnom proizvodu.

Susrećem se sa mnogo novih stvari, ali ne želim da stanem nego želim da ih naučim i onda u pokretu ih učim i rešavam probleme koji su predamnom”, rekao mi je Pavle, vidno umoran jer je na hakaton stigao parvo sa konferencije u Beču.

On je deo srednjoškolskog tima koji, smatrajući da je našem društvu potreban drugačiji pristup školovanju, priređuje VR radionice za decu, kao i prezentacije o upotrebi AR, VR i mixed reality u medicine. Da, srednjoškolci su. Pozajmili su svoju VR opremu i softver, kako bi hakatonci imali čime da se razonode, a u toku takmičenja nije im bilo teško da skoknu do Knez Mihailove ulice i uradili anketu. Ti rezultati trasirali su put njihovom rešenju za digitalizaciju plastike – aplikaciju za jednostavnije plaćanje računa u kafiću I grupnu štednju za zajedničke aktivnosti (Neko iz grupe prijatelja kreira sobu, bira ciljni datum i iznos koji treba da se prikupi. Nakon toga, poziva ostale prijatelje da zajedno budu u sobi i prikupljaju potrebni iznos).

 

Nisam žiri, ali imala sam svoje favorite

Pošto je fintek hakaton završen mogu da priznam i ko je  moj drugi omiljeni tim. APF – još jedan tim sačinjen od srednjoškolaca. Petar je član izraelskog startapa, koji radi na razvoju četbotova, dok Andrej I Filip ozbiljno rade za veliku domaću IT kompaniju. (Htedoh da ih pitam: čime vas hrane, deco? Ali onda se setih da sam i ja tokom gimnazije radila full-time)

Iako su u početku prilično lutali, na kraju hakatona su kao rešenje predstavili SoGe pametnog asistenta koji predstavlja platformu integrisanu u postojeću m-banking aplikaciju i svrha mu je da korisniku obezbedi detaljan uvid u to koliko troši i kakve su njegove potrošačke navike. Kada bi ovo bilo realizovano slutim da bi mnogi bili uplašeni.

APF su već iskusni hakatonci, a nasuprot njima bio je Nenad koji je u petoj deceniji prvi put učestvovao na hakatonu i to zajedno sa kolegama iz firme koja se bavi ATM, POS, E-commerce i payment softverima. Iako se svakodnevno bave sličnim izazovima, koji su i bili tema ovog fintek hakatona, ipak nisu osvojili jedno od prva tri mesta. Ali su zato za tih 48 sati došli do koncepta koji su predstavili menadžmentu kompanije u kojoj rade.

Da nisam bila na ovom hakatonu ko zna ni da li bih upoznala mladu ekipu koja je pokrenula startap za pisanje personalizovanih pisama dragim osobama, Escape Room za barbike, a dobili su investiciju za svoj biznis model u oblasti medicinskog turizma. Uz to jedan član tima razvija machine learning aplikaciju koja skenira sajtove sa velikim brojem fotografija, kao što su portal koji promovišu noćni provod ili sajtovi festivala, i koristi softver za prepoznavanje lica da vas obavesti ukoliko je negde objavljena vaša fotografija.

Na hakatonu su takođe pokazali da mašta može svašta. Njihov prototip aplikacije kojom rešavaju problem monetizacije softverskih proizvoda, a u sve je uključena banka, zauzeo je drugo mesto.

Stručni žiri je vodeći se kriterijumom inovativnost, primena i poslovni potencijal rešenja, funkcionalnost i dizajn proglasio tri najbolja rešenja i dodelio im novčane nagrade u ukupnom iznosu od 5.000 evra (2.500 – 1.500 – 1.000).

Nisam žiri, ali sam imala svoje favorite.

Ovo su ideje koje bih volela da što pre budu realizovane:

  • Plaćanje uz pomoć 3D tehnologije za biomterijsku autentifikaciju, ili pojednostavljeno: odeš u prodavnicu i umesto da daš novac ili karticu pred aparat, on prepozna tvoje lice, skine novac s tvog računa i to je to.
  • Token koji će moći da roditelj da detetu umesto keša za džeparac i koji bi mogao da ima ne samo limitiranu sumu novca, već i mesta na kojima on može da bude potrošen
  • Skeniraj i doniraj! Ukratko: QR kodovi su raspoređeni po celom gradu, i time što prolaznici skeniraju kodove doniraju predefinisanu sumu novca, ne moraju čak ni da kucaju SMS i da telko operater bude posrednik. (Ovo je ujedno funkcionalnost aplikacije pobedničkog tima Reds)

A kako vi zamišljate digitalizaciju plastike i čime biste najradije zamenili platnu karticu?

1 comment

Nemoguće je da nemaš komentar?!