Avantura Transfagarašan: Vozila sam se najlepšim putem na svetu

Seljače Nikolaj je sa svega 11 godina došao u veliki Bukurešt da bude obućarski šegrt. Sa 26 je već drugi put bio u zatvoru kao “opasan komunistički agitator”. Tamo je došlo do sudbonosnog susreta: upoznao je Georgea Georgiju i postao njegov sledbenik. Deža ga je uveo u Centralni komitet i odatle je krenuo uspon ka vrhu.

Nikolaj Čaušesku je u početku bio vrlo popularan lider, prvenstveno zbog vođenja nezavisne spoljne politike.

Priželjkivao je Nobelovu nagradu za mir, pokušavao da bude zaštitnik siromašnih afričkih zemalja… Ali negde u svom totalitarizmu se malo zaneo.

Još se u srpskim mestima uz granicu sa Rumunijom prepričava o sablasno praznim prodavnicama, konstantnim restrikcijama struje, jeftinoj radnoj snazi… Zvanično objašnjenje glasilo je: država otplaćuje svoje spoljne dugove. Čaušesku je zbog ovoga lično “platio”, ne samo predsedničkom foteljom već i glavom. Isto kao i njegova voljena supruga.

Postavite sve ovo kao ram za sliku Transfagarašana.

Čaušeskuov krivudavi put kroz južne Karpate je Džeremi Klarkson svojevremeno nazvao najboljim putem na svetu. Time je učinio više za njegovu popularizaciju van granica Rumunije, nego što je to uradila turistička organizacija od početka 21. veka.

Sećate se te epizode Top Geara kada su njih trojica vrištala od sreće, a Klarkson uzviknuo: “Hvala, Rumunijo, što imaš ovo. Možemo li da ostanemo zauvek?!

Nisam okoreli fan Top Geara, ali zvučalo mi je kao sasvim dobar poziv na avanturu.

Pre nego što vas provedem kroz krivine, oštre uspone i spektakularne vidikovce sve do Balea jezera na nadmorskoj visini od 2.034 metra dodaću još koju reč o njegovoj gradnji. Važno je za čitav doživljaj.

Brzinsko premotavanje unazad

Godine 1968. Sovjetski savez je okupirao Čehoslovaču. Čaušesku nije bio u dobrim odnosima sa SSSR i pribojavao se da se Rumuniji neće dogoditi isto, te je počeo da se priprema za eventualni napad. Kako bi osigurao brzo i kamuflirano kretanje vojnih trupa s jednog na drugi kraj države naredio je da se preko planine Fagaraš napravi put, koji je prvobitno treblo da ima jednu traku. Srećom, planovi su promenjeni pa ima dve.

Gradnja je počela 1970, a asfaltiranje je trajalo sve do 1980. uz prekide kada loši vremenski uslovi to nisu dozvoljavali. Međutim, pod “Vođinim” pritiskom – put je otvoren 20. septembra 1974. iako nije bio funkcionalan.

Mnogo sredstava i ljudi je potrošeno u gradnji ovog 90 kilometara dugog puta. Nisam slučajno i za ljude rekla da su “potrošeni”. Čaušesku ih je upravo tako i posmatrao, kao potrošnu robu. Zbog nepristupačnosti puta upotrebljeno je šest hiljada tona dinamita. A kako pretežno mladi vojni kadeti vrlo često nisu znali kako da ga koriste bilo je i mnogo žrtava. Zvanična statistika kaže da je poginulo 40 ljudi, nezvanična svedočanstva da ih je bilo na stotine.

Nikolaj Čaušesku možda nije imao nameru da ovo danas bude turistička atrakcija, ali definitivno da je intimno želeo da bude jedno od dela po kome će ga svet pamtiti, iako je odbio da se zove njegovim imenom. Međutim, mnogi Rumuni se začude kada neki stranac ovo nazove Čaušeskuov put. Verovatno im i nije mila pomisao na čitavu njegovu predistoriju.

To ne znači da izbegavaju Transfagarašan. Naprotiv. U velikom broju danas vožnju od Baskova do Sibijua posmatraju kao izlet.

Mi smo na taj izlet krenuli u nedelju. A kakva je gužva bila… Ko se nedeljom popodne vraćao za Beograd Ibarskom magistralom tačno zna o čemu govorim.

No, kada se osvrnem, možda to i nije bio tako loš potez, jer kada bih videla toliko veselih ljudi pored puta, kako prave piknik, šetaju, đuskaju uz muziku, zastajkuju da fotografišu na svakih nekoliko metara.

Nije najopasniji, ali je najlepši

Zašto je tako bolji će vam odgovor dati ove fotografije nego što bih ja u novih 2.000 reči.

 

Pre nego što se zaputite tamo, savetovaće vam da se toplo obučete čak i u avgustu, jer… planina, i popijete lek protiv mučnine… jer krivine. Moje iskustvo kaže da možete bez tabletica.

Setih se tada jednog povratka iz Trebinja i gotovo rodeo vožnje. Ova nije ni približno takva. Srećom.

Njaaah, vozio sam ja po opasijim putevima, čak i u Srbiji. Mada bih voleo da prođem ovuda zimi“, prokomentarisao je vozač s kojim sam išla.

Zaista, ovo nije jedan od Onih puteva zbog koga ćete proklinjati sve što ste pojeli u proteklih 24h. Jeste pun oštrih krivina i strmina, ali je zato okružen neverovatnom prirodom koja više liči na kulise neke od aktuelnih SF serija.

Kako se približavate vrhu, to će vam se zenice sve više širiti u pokušaju da prigrabite tu nestvarnu lepotu.

I kao veliko finale kada dođete na najvišu kotu, gde je prelomna tačka najduži rumunski tunel Balja (887m), zatičete ovakve scene.

Brojni trgovci prodaju lokalne (i adaptirane) specijalitete: različite sireve, džemove, sušeno meso, voće… Na roštiljima se prodaju mići (ćevapi), kobasice i lopte od palente u čijoj sredini je kajmak. Ozbiljna kalorijska bomba.

Putnici namernici se tu okrepe i prošetaju do spektakularnog jezera Balea, ljubitelji adrenalina se prvozaju zip-lineom ili žičarom, i nastavljaju put dalje.

Mada ćete u jednom momentu imati osećaj da vrvi kao u košnici Pete avenije postoje skrivena mesta gde ćete se osećati potpuno izolovano i kao da je vreme stalo. Pronađite ih i uživajte 😉

Da sumiram. Ukoliko i vi želite da se prvozate jednim od najlepših puteva na svetu, na prvom mestu treba da znate sledeće:

– otvoren je samo od maja do oktobra (to nije fiksno, zavisi od vremenskih prilika i da li ima snega na planini)
– nema osvetljenje, tako da zaboravite na noćnu vožnju
– asfalt je trošan i nije baš kao pista, a uz to kao što na prethodnim fotografijama možete da primetite: put je krivudav, tako da ne bi trebalo da vozite brže od 50 km/h
– najbliži veći grad (odakle polazi put) nama je Sibiju, koji je od Beograda udaljen oko 420 km. Moja preporuka je da, kada ste već tu, obiđete i kulturnu prestonicu Evrope 2007. Iznenadićete se koliko je simpatičan i sređen gradić u kome su se vekovima mešali uticaji Nemaca, Mađara i Rumuna.

Imam još neke preporuke šta biste mogli u okolini da obiđete, pod uslovom da za ovo putovanje odvojite nekoliko dana, tako da budite slobodni da mi pišete ukoliko imate još neko pitanje u vezi sa Transfagarašanom.

I naravno, usput vam je Temišvar, a ni Bran, odnosno Dvorac grofa Drakule nije mnogo daleko. (pisala sam već o njima, pa sam sada linkovala te tekstove da vas podsetim)

3 comments
  1. Sjajan tekst. Gledala sam taj Top Gir. I taman kažem dragom – mogli bismo i mi da se provozamo – ali me ovo s mučninom malo pokolebalo. Sjajne su fotografije, tekst još bolji. Pratimo se!

Nemoguće je da nemaš komentar?!