Mislili su da se šali kada je napustio bankarstvo u Moskvi i došao u Beograd da mesi testo, a sada bi se menjali s njim

U vreme kada na sva zvona zvone o automatizaciji poslova i većina ljudi mašta o radu iz udobne kancelarijske fotelje Sanja i Mario su odlučili da zasuku rukave i stave ruke u testo. Bukvalno.

Šta to “kvrcne” u čoveku, pa svojevoljno odluči da napusti posao za koji se godinama školovao i u kome je bio uspešan i posveti se manualnom radu?

Kako se nositi sa razbijanjem društvenih normi i stereotipa? Možeš li da slediš svoju strast, a da te ona ne “proguta”? Kako prevazići trenutak introspekcije “da li sam izdao samog sebe”? Koji je bezbolan način ulaska u novu profesiju i kako proceniti kada je pravi trenutak? Ima li kajanja i zbog čega?

Huh… nisu to laka pitanja.

Zato sam pažljivo birala sagovornike za Curiosity Chat čija tema je bila Reinventing yourself. Sanja Milosavljević i Mario Frleta su ljudi koji su uporedo sa razvojem svog biznisa dosta radili na ličnom razvoju i u njihovim odgovorima to je evidentno.

Govorili su bez uvijanja i sirovo iskreno disecirali svoja razmišljanja o tom periodu tranzicije, da mi je jedan od učesnika nakon događaja napisao:

Toliko sam se dobro osećao i motivisan otišao da nisam dodirivao zemlju.

Nadam se da ste već pročitali i pogledali Sanjinu priču, a u nastavku vas čeka Mariova.

Mario Frleta je završio ekonomiju na američkom univerzitetu i dugo je radio na visokim pozicijama u bankarstvu i finansijama u Moskvi. Uporedo sa tim skoro 10 godina se hobistički bavio kuvanjem i obrazovao se u toj oblasti.

Mesim pecivo u Hilandarskoj – baš tim rečima se predstavljam. Apsolutno sam se identifikovao sa tim što sada radim”, kaže Mario, koji je aprila 2018. otvorio prvi cinnamon roll shop u Beogradu Re–Bon.

Smatra da se u tako nešto ne beži iz druge profesije, već se dolazi iz pozicije uspeha i ostvarenja. Ali u novom poslu zasluga sa starog nema. Znanje i veštine pomažu, međutim mnogo toga novog je morao da nauči. I još uvek uči. Jedna od najvažnijih lekcija je kako da njegov ego preživi njegove greške.

“Interesantno mi je bilo da su mi ljudi govorili gde sam sve bio i šta sam završio kao da sam udario glavu o stepenik, pa sada mesim kolače, kao da se ne sećam šta sam pre ovoga radio”, ističe Mario i priznaje da mu je bilo potrebno dosta rada na sebi da bi se “odlepio od prethodnog ja” i bio potpuno fokusiran na ono čime se trenutno bavi.

(Samo)disciplina i 3.000 sati učenja

DISCIPLINA je najčešća reč u Mariovom rečniku kada govori o poslu. Da ne blefira jasno vam je kada ga vidite kako posvećeno radi u svojoj maloj radionici hrane ili čujete s kakvim žarom vam priča o svakom detalju: kako je osmislio luizijansku prženicu, koliko mu je vremena bilo potrebno da dođe do idealnog oblika Saher torte ili koji sastojak je zamenio u receptu za Whoopie pie…

Opet osvrćući se na pređašnju karijeru i status mnogima nije baš najjasnije zašto Mario, nakon što je sa porodicom odlučio da se preseli u Beograd, nije odlučio samo da finansira ili bude idejni tvorac ugostiteljskog objekta, već je odabrao da direktno o tome nauči svaki detalj.

“Da bi neko vodio restoran, mora da ima iskustvo šta se dešava u kuhinji. Postojala su 2 puta: ili da se negde zaposlim ili da to uradim sam. Zacrtao sam da ću 3.000 sati da provedem u lokalu”, kaže Mario dodajući da je to njegova iskustvena računica i nije rezultat naučnog istraživanja.

“To je otprilike količina vremena koja mi je bila za to potrebna kada sam želeo da nešto osvojim na nekom osnovnom nivou. Kada je u pitanju nešto glomazno, kao što je nova profesija, to je minimum koji čovek treba da uradi, da bude sam, da ne bi morao da delegira. Jer delegiraš nešto što ti nije prijatno, a u tome je suština. Zato sam i krenuo sam da radim.”

Znanje, trud, snaga i vera

I koliko god želela da skratim priču, jer vas u nastavku očekuje jednako dobar video intervju (ovaj tekst nije transkript tog videa!), molim vas da ovaj deo ne preskočite. Ovo je najbolji odgovor na pitanje “imaš li plan B (u slučaju da ovo čemu si sada posvećen propadne)” koji sam do sada čula.

Jedina rezervna varijanta ste u životu vi. Da li imate iluzoran osećaj sigurnosti zbog veličine organizacije u kojoj radite ili količine novca kojom raspolažete danas? To je, nažalost, prvidan osećaj sigurnosti.

Razlog zašto sam se ja spremao dugo, je što odluci čovek mora da pristupi odgovorno pre svega. To znači da ne može nešto da propadne jer nešto ne znate, a trebalo je da znate. Ne kažem da sve treba da znate, ali postoji jedan nivo znanja koji treba da usvojite, da biste odgovorno rekli: da, sada ja zaslužujem šansu. To je kao i kada sa nekim drugim sprovodite intervju. I onda postavite sebi pitanja koja biste njemu postavili. Jer stavljate na tu odluku dosta. Pravite promene i sebi i drugima. Definitivno je test partnerskih odnosa.

Ako ne uspe iz milion razloga – šta ćete onda bih ostavio da odluku donesete kada ne uspe. Jer ako krećete sada sa tom premisom, to znači da strahovi koje mi svi imamo nadvladavaju kod vas tu disciplinu rada i odgovornosti prema sopstvenom poslu. Vi mu prvi ne dajete šansu, onda očekujete da će mu neko drugi dati šansu. Ljudi osete ako vi sumnjate u svoj proizvod, kao da krvarite u okeanu.

Dajte mu šansu da uspe. Ne postoje garancije. Imate na osnovu čega da verujete u sebe: imate znanje, trud i svoju unutrašnju snagu da kada niko u to ne bude verovao, vi najviše treba da verujete, a ne najmanje.”

Predlažem da pročitate još jednom. I zapamtite. Vredi.

E onda pogledajte kraći video intervju u kome mi je Mario Frleta odgovorio na sledeća pitanja:

  • Kako ljudi koji ga danas poznaju reaguju kada čuju da je bio bankar?
  • Koji trenutak je bio kada je rekao “ja sam u miru sa samim sobom da pređem u drugu profesiju”?
  • Šta bi voleo da je znao u momentu kada je otvarao radnju?
  • Kako učiš da ne doživljavaš lično kritike na račun svog proizvoda?
  • Šta mu je zvezda vodilja u poslu?
  • Na koji način meri da li je na dobrom putu?
  • U kojim situacijama se preispituje šta mu je sve ovo trebalo i da li bi bilo bolje da se vrati u korporaciju?
  • Bez čije podrške ne bi mogao da promeni profesiju i da u tome istraje?
  • Da li bi ponovo ušao u istu priču i zašto?

CURIOSITY CHAT je okupljanje polimata / univerzalaca / renesansnih osoba – jednom rečju svestranih ljudi previše radoznalih da bi se uklopili u nametnutu društvenu predstavu o jednom pravom pozivu koji treba da pronađemo i da se njime bavimo celog života. U formi otvorenog dijaloga razmenjujemo iskustva i ideje kako da “prigrlimo” svoja različita interesovanja, prihvatimo svoj unutrašnji sklop i uzmemo najbolje od njega. Cilj je da se povežemo, ohrabrimo i učimo jedni od drugih kako bismo što bolje balansirali sve svoje kreativne težnje. Opširnije o događaju koji organizuje Fondacija Dva 37.

Prijavite se za naredni događaj ili za Curiosity newsletter.

Nemoguće je da nemaš komentar?!