Krajevi se potroše, počeci uvek traju

cof

Krajevi se potroše, počeci uvek traju“, jedan je od mojih omiljenih stihova.

Hvala čika Dušku Radoviću što mi je dao savršen uvod za poslednji ovogodišnji tekst u okviru Fusnota rubrike.

Simbolično sam odabrala da na kraju 2016. koja je u Srbiji bila godina preduzetništva ispričam priču o devojci koja je upravo u ovoj godini uplovila u burne preduzetničke vode.

I pre nego što vam kažem čime se to Natalija Ranisavljević sada bavi, rećiću da je svojevremeno bila voditeljka Surviviora. Nismo pričale o tome, ali spominjem ovu činjenicu jer veoma oslikava njen karakter i stav.

“Mene to ispunjava, pokreće me ta energija, inovacija, da ne znaš šta će biti sutra, da moraš da se boriš konstantno, da vučeš i druge ljude. Za mnoge druge takav način je teži i komplikovaniji, ali meni lično je teže da sedim od 9 do 5 i radim stvari koje su nazovi lakše”, ispričala mi je Natalija kada sam je pitala šta je to bilo presudno i kako se pre 9 meseci odvažila da posle 10 godina napusti kompanijske vode.

Rešila je da se digitalnim marketingom bavi samostalno, “napadne” strano tržište i osnuje Forecast Ads Media International, platformu preko koje velike softverske kuće mogu da se reklamiraju.

“Moj karakter nije za velike sisteme i kompanijiski rad. Isto kao što neko nije za preduzetničke vode. Najbolje je kada čovek prepozna u sebi za šta je i onda ide u tom pravcu.

Mnogi ljudi rade stvari koje prosto nisu za njih i zato se možda osećaju nesrećno ili nemaju dovoljno uspeha u tome. Samo treba biti hrabar da zaista pratiš svoj osećaj, ono što ti jesi, ono što voliš… I onda će doći i uspeh i novac.

Nego ljudi jednostavno se plaše i nemaju tu snagu, plaše se da izađu iz komfor zone. To zaista možda i nije lako, ali kada pogledate… Šta je novac danas? To dođe i prođe. Ljudi ne treba da idu za parama, već da rade ono za šta misle da su najbolji. Onda novac dođe i više nego što im je potreban. To je moj lični stav. Možda grešim. Vreme će pokazati”.

Natalija nije srljala. Nekoliko meseci pre nego što će napustiti stabilnu firmu sve je detaljno isplanirala. To preporučuje i drugima.

Za sada se nije pokajala, mada nisu svi dani ružičasti.

“Ima dešavanja kada pomislim: Bože, što mi je sve ovo trebalo? Mogla sam lepo da sedim od 9 do 5 da ne razmišljam. Zaista je mnogo teško i ne mogu da kažem da nije. Svaki dan je nešto drugo i nešto novo. I taman misliš da si tu, shvatiš da imaš još toliko toga ispred sebe. Ali ja to volim, mene to ispunjava. To mi je izazovno, pozitivno i u meni stvara dobar osećaj”.

AP: Šta ti je bio najveći izazov da naučiš od kada si napustila kompaniju?

“Izazovi su ogromni. Počev od finansijskih, koji su najveći problem uvek. Imala sam dobre pozicije i dosta uspeha u kompanijskom radu, bila na direktorskoj poziciji i dobro zarađivala, ali najveći izazov je izaći iz te komfor zone i otići maltene na ništa.
Najveći izazov je bio da ja izdržim te slabosti i da preskočim taj korak, da se tu ne slomim i nastavim ka gore. Jer znam kako je živeti i na jedan i na drugi način. Biće toga još, ali izguraćemo”.

AP: Bez obzira što radiš ono što voliš, ipak treba da platiš i račune. Da li si pre nego što si napustila firmu ostavljala neki novac sa strane?

“Mislim da je najbolje da izračunate koliko vam treba za prvih godinu dana pokretanja biznisa, a to možete samo ako imate jasan biznis plan. Bez toga ne treba ni kretati. To je ono što ljudi ne mogu da shvate. Naprave finansijski plan za godinu dana, ne da sebi odredite platu 1.000 evra”.

AP: Kako izgleda tvoj radni dan?

“U hab dolazim između 8 i 8:30, pre podne završim ogroman deo posla, da bih popodne mogla da završim komunikaciju sa klijentima i partnerima. Na sastanke i komunikaciju odlazi dosta vremena, zato mi je bitno da ostatak posla uradim pre podne. Gledam da ne ostajem posle 18h na poslu. Naravno, ukoliko nešto treba uvek sam tu, međutim trudim se da nakon tog vremena odmorim mozak i posvetim se drugim stvarima.

Ako radite 24 sata pogubićete se. Nećete imati novu ideju, nećete biti produktivni. Morate da imate disciplinu i fokus. Da odredite kada i koliko radite, ali i zašto radite. koji su vaši prioriteti u životu. Ne treba da se pogubite u svom cilju. treba da se “pauzirate” kada je to neophodno.

Trudim se da i svoje saradnike ne uznemiravam nakon tog vremena.Koliko god govorili posao je posao, a život je život, opet svi moraju da budu zadovoljni svojim životima, da imaju svoje vreme, ali i da budu zadovoljni na poslu. Sve to kao celina treba da bude kompletno da bi oni sutra rekli: meni je baš dobro i potrudiću se za ovaj posao.

Ja stvarno gledam da nikoga ne maltretiram van radnog vremena. Sa svakim se dogovorim u zavisnosti od toga kada je njima ok za rad. Čak u ovom trenutku ne zahtevam od njih ni fiksno radno vreme. Meni je bitno da se uradi ono što mi imamo kao target, a nije mi važno odakle i kada će da rade. I ljudi vole to, kada im daš slobodu dosta im znači.

Vikend gledam da ne radim, osim kada moram. To mi je valjda ostalo iz kompanijskih dana”.

AP: Imaš tim od 6, 7 saradnika, što stalnih, što po projektu. Da sada razgovaram nasamo sa nekim od njih kao kao kakvog šefa bi te opisali?

“Ma uopšte nisam šef! Ja to ne doživljavam tako. Mi smo svi tim. Niko od nas kao individua ne može, mi svi moramo da imamo tim. Tako da ne mislim da sam šef, mogu da budem neko ko je pokretač, ko će da da ljudima energiju koja im je potrebna i neku viziju, jer nema svako viziju, nije svako rođen da bude lider, da vidi neke stvari.

Šef nemam ni u rečniku“.

AP: Koji je momenat bio kada si osetila najveći pritisak donošenja odluke?

“To osećam svake nedelje po tri puta. Jer jednostavno velika je odgovornost i prema sebi i prema drugim ljudima, prema cilju. Vi stalno morate da donosite neke odluke, tako da pritisak uvek postoji. Ali prelomite, odlučite… Nekada ćete pogrešiti, pa šta sada. Nekada ćete doneti i pravu odluku.

Najbitnije je samopouzdanje kada znate i verujete u sebe da nešto možete, to je sve što vam treba. Ne treba ljudi to da gube, ni onda kada pogreše i padnu. Meni se desilo da sam pala na dno milion puta. Samo ustaneš i odeš još više. Nema straha, samo napred pa kako bude.

Čega se plašite?!

AP: Šta ti misliš: da li se liderstvo uči ili je urođeni dar?

“Definitivno čovek to nosi u sebi. Da li je stekao vremenom ili se rodio s tim. Ali to je životni stil. Zato sam imala problema u kompanijama i velikim sistemima. Moj karakter i ja kao osoba sam takva – nestašna, nemirna.

Nekada sam mislila da imam problem sa autoritetom, ali zapravo u meni tinja želja za novim stvarima. Ja u jednom danu imam pet novih ideja. A kada ste u nekoj firmi vi ne možete tako da se ponašate, već imate šta i kada treba da uradite. Možda nekada možete da dodate nešto, ali to je sve pitanje. To je mene ubijalo. Ko ima to u sebi, smetaće mu i tražiti da krene, da iskoristi to.

Sve vreme sam ja znala da sam lider.

Mislim da mi je dobro što sam dugo godina radila u kompanijama, jer znam i kakav je taj osećaj, pa ću sutra bolje razumeti ljude koji će raditi sa mnom. Mislim da mi je plus to što sam se pomučila, da kažem, i izdržala, jer sam maltene 10 godina radila za druge.

Jednostavno ja sam to možda znala i na pola puta, ali čekala sam da dođe pravi trenutak, da sazrim. Da naučim bolje da se nosim s drugim ljudima i da ih slušam, da se i ja malo usmerim”.

AP: Šta čini lidera?

“Da vidi velike stvari, da sa svojim timom veruje da može dotle da dospe, da nema granice, barijere, stran i sujetu i ima ljudsko u sebi, da ima borbenost. Taj ko je lider ne treba da ima ikada strah i mora da ima ogromnu energiju. Da ljudi vide to u njihovim očima. Ljudi kada osete tu energiju, oni se samo za to lepe”.

AP: Kako se nosiš sa rokovima?

“Pošto radim sve strategije i dugoročne planove za 6 meseci, godinu i dve dana, onda ih sama sebi postavljam. Međutim, to se menja iz meseca u mesec. I to mi je možda mana pošto volim dosta da planiram, pa izgubim energiju na planiranje, a posle se sve to izmenja. Ali malo sam kontrol frik. Tako da ja gledam da se svi rokovi i ciljevi ispoštuju i ostvare. Volim da radim pod pritiskom, tako sam navikla, valjda”.

AP: Iako si mogla da radiš i od kuće, odlučila si da ti radni kutak bude u habu. Kako izgleda raditi na takvom mestu?

“Trebalo mi je mnogo vremena da se naviknem. Prvo open space, postoje razni timovi, svako radi nešto svoje i ima svoju priču, ali kada sam se malo privikla na sve to. Mogu da kažem da je sjajno iskustvo. Da imate različite timove na jednom mestu, svako od njih ima neki skil koji vi nemate, možete da se mnogo međusobno ispomažete. Jednostavno, u jednoj kući imate bukvalno sve na jednom mestu – od dizajnera i programera, do marketara. Hab mi je mnogo pomogao, dao mi je bust. Od kada sam došla ovde vidi se baš napredak.

Imate razna dešavanja, upoznajete ljude, pričate, komunicirate, pitate za savet, pa i za pomoć da vam neko potpuno besplatno uradi nešto.
Mislim da je sjajno mesto i da će mi tek pomoći. Mnogi ljudi vole da rade od kuće, ali opet je i ovo izlazak iz komfor zone. Možda se i meni nekada ne dolazi, mogu da radim i sa Ade, ali svaki dan dolazim jer svaki put možeš da čuješ nešto novo, upoznaš nekog novog, a to je veoma bitno za biznis”.

AP: Interesantno mi je da si baš neposredno nakon što si napustila kompanijske vode odlučila da učetvuješ u vrlo alternativnom takmičenju kakvo je hakaton. Kakva su tvoja iskustva sa prvog domaćeg fintech hakatona, koji su organizovali Societe Generale banka i ICT Hub?

“Bilo je to super iskustvo! Prijavila sam se s ciljem da upoznam drugi stil rada, da upoznam startup zajednicu, da vidim kako ljudi tu funkcionišu i kako pristupaju poslu. Koliki god ekspert bili, uvek treba da se oprobate u nekoj novoj ulozi.

Moj tim je radio Facebook Messenger bota za banku. Uz njegovu pomoć korisnici bi mogli u bilo kom trenutku iz bilo koje zemjlje 24/7 da komuniciraju sa bankom, tj botom, koji bi na osnovu AI (artificial intelligence) tehnologije mogao da im daje odgovore na pitanja, šalje dokumente, čak i zakaže sastanak sa ličnim bankarom ili  direktno spoji sa online operaterom. A sve to na i preko Facebooka gde je  u Srbiji mnogo korisnika.

Meni je to takmičenje donelo baš lepe kontakte i iskustvo. Naučila sam dosta i jedva čekam naredni hakaton. Sigurno ću se prijaviti”.

AP: Imaš li mentora? Koga pitaš za savete?

“U staroj firmi sam imala sjajnog mentora, generalno u poslu. Direktorku koja je iz Londona, ali je ovde u Srbiji radila sa nama, ona mi je mnogo pomogla u usmeravanju i da me edukuje u samom tom poslu. A i odličan je lifecoach, uz sve to.

Od nje sam dobila usmerenja, ali što se tiče kasnijih saveta to nisam tražila. Daleko od toga da mislim da sve znam. Ali jednostavno, ne treba mnogo pitati sa strane, jer niko nikada neće znati bolje od tebe šta je to što tebi treba. Dobro je pričati sa ljudima, slušati šta oni misle, ali ne treba da se baziraju vaše odluke na tome šta vam neko drugi kaže, jer taj neko nikada neće znati bolje od vas.

Moje mišljenje je da je bolje da vi donesete odluku, pa makar i pogrešno. Za sledeći put ćete znati. Nego ići okolo i sakupljati, jer svako ti kaže nešto svoje, odvede te na desetu stranu i posle staneš: joj, pa ja nisam ovde ni hteo da dođem. Zato što si mnogo slušao.

I ljudi u habu ovde idu po tom principu slušaju, idu na različite sastanke, slušaju kako ih oni usmeravaju. Krenu različitim putevima i onda zalutaju.

Treba pričati, komunicirati, deliti, ali krajnje odluke ipak treba vi da donesete. Tako sam ja radila, pa videćemo gde ću stići”.

AP: Kako zamišljaš da će tvoj biznis izgledati za 3 godine, na primer?

“Postoje tu razni planovi, predikcije… i nikada se ne zna u kom pravcu će da ide. Ja znam koji bih kurs želela da uhvatim, ali videćemo šta će biti za 3 godine. Pogotovo biznis u kome mi radimo može da se sve promeni za 24 sata i da od kompanije sa 100 ljudi i velikih prihodima, sutradan nemate da platite petoro zaposlenih. Internet je takva industrija, zna se ko drži monopol. Oni da jedno svoje pravilo promene, mi smo svi na totalno drugom nivou.

Volela bih da postoji jedna solidna kompanija gde će ljudi biti zadovoljni, gde ćemo korisitti najsavremenija rešenja, da budemo u korak sa inovacijama i da svi mogu dobro da žive. Nije mi cilj da pravim ogromnu firmu, već srednju gde će svi biti zadovoljni zajedno sa mnom”.

1 comment

Nemoguće je da nemaš komentar?!