Razgovarala sam pre nekoliko dana sa jednom sjajnom devojkom koja sa svojim timom radi globalni Design Thinking projekat na temu kako razviti buduće veštine kroz svima dostupne edukativne programe, da bi ljudi bili spremniji za izazove 21. veka, kao i sve nove profesije koje se rađaju svakog dana.

Organizuje se uz podršku Unicefa i Uneska, a na temelju 17 ciljeva održivog razvoja.
Onaj kome sam ja “prigrabila” za sebe je 4. Kvalitetno obrazovanje (Osigurati inkluzivno i ravnopravno kvalitetno obrazovanje i promovisati mogućnost učenja tokom celog života).
Ne znajući to konkretno, Dora me je pozvala da razgovaramo jer kroz *fusnota podkast upravo pričam o veštinama novog vremena i kako su se oni snašli u VUCA svetu (možda vam nekada izgleda kao da svaštarim, ali da – to je moja tema).

Presečem je već na početku kontrapitanjem šta su uzeli za definiciju “jednake dostupnosti obrazovanja svima”. Ovo me posebno dira i vraćam se nekoliko koraka unazad.

Progovori tu iz mene i Ranko Rajović: jel znaš ti da deca imaju poteškoće sa čitanjem i računanjem jer su u ranijem razvoju preskočili puzanje i kolut unazad?

Pa progovori i Gabor Mate: jel znaš ti da sve više dece ima poremećaj pažnje jer su njihovi roditelji pod stresom?

I na kraju progovori iz mene Biljana Stojković: jel znaš ti koliki je disbalans između biološke i kulturne evolucije i da naši načelno pleistocenski mozgovi, isti oni koji su razmišljali o lovu i preživljavanju, sada rade u isključivo apstraktnom modu? Drugim rečima: to ti je kao da u Rimčev automobil staviš motor Yugo 45.

Kada ovako posložimo i ako vam kažem da kada govorimo o jednakosti pristupu obrazovanju ja tu najpre mislim na decu uzrasta 6-10 godina i da postoji formalna institucija koja se o tome sistemski brine, onda bi sve što u praksi uče trebalo da bude u funkciji sticanja sledećih veština:

  1. Empatija + timski duh
    Da bi razumeo druge i umeo da prepoznaš njihova osećanja – treba najpre da ih prepoznaješ kod sebe, što je ozbiljno teška rabota i usudiću se da kažem meta veština. Mnogi roditelji nemaju kapacitet to da nauče svoje dete i dobro je da se neko stručan tome posveti.
  2. Kritičko + naučno razmišljanje
    Da ne prihvataš sve zdravo za gotovo (ovde u najširem mislim na dogme – istine u koje se ne sumnja), već da preispituješ i da se uvek zapitaš “a kako to može bolje?”
  3. Kreativno rešavanje problema
    Sledi iz prva dva: nakon što detektuješ na kakvom unapređenju može da radi, poznaješ šta i koga sve imaš na raspolaganju da ponudiš novo rešenje. Jer što bi rekao Maršal Goldsmit: “Ono što vas je dovelo ovde neće vas odvesti tamo.”
  4. Preduzimljivost + proaktivnost
    Molim vas da ovde ne stavljamo znak jednakosti sa preduzetništvom. Ono nije čarobno instant rešenje, a još manje je za sve (što je skroz ok). Međutim, značajno je da radiš na tome da kreiraš prilike sam za sebe, da preuzmeš odgovornost, da se pustiš u akciju… Ne da čekaš da budeš prepoznat, odobren, delegiran.
  5. Komunikacija
    Da umeš jasno da verbalizuješ svoje ideje i da ih predstaviš drugima, jer razumevanje (ja volim da kažem: usklađivanje zajedničkih očekivanja) je kamen temeljac svake dobre saradnje.

Ne znam da li sam baš dala odgovor na pitanje KAKO, ali ovo gore nabrojano treba da bude rezultat. Osnova odakle svi polazimo i onda možemo da govorimo o kloniranju, osvajanju Marsa, veterinarima za robote ili vanzemaljskim oblicima života.

Rekoh već… ova tema me baš dira, još više od kada sam postala mama i promišljam šta to dobro, a neopterećujuće mogu da uradim za svoju ćerku.

Često mi je u glavi stih kultne pesme Partibrejkersa koji uporno pevam “tamo gde je mrak, tamo živi strah”. Neće mi Cane zameriti što sam obrnula. Hoću da znam – himnetina.

Neplanirano ostavih ovde transkript svojih misli. Nadam se da nekome koristi.

Nemoguće je da nemaš komentar?!